Happily ever after? Do you believe in it?







07.06.2018.

..

Duso moje duse.. mislim da te nikad necu zaboraviti.. valjda bi do sad prosla ona nervoza u stomaku kad te vidim, valjda bi mirno podnijela tvoj osmijeh a ne se oduzimala na isti.. koliko me uvijek ostavljas bez rijeci, koliko me samo dusa boli kad je sve tako tesko. Koliko knedla gutam dok te slusam kako pricas, posmatram svaki tvoj pogled, pokret, koliko izgledam mirno a toliko kuha u meni. Kad bi bar bilo sve tako lahko, ja i ti.. Da smo bar koju godinu stariji, svoji, i nasi. Da pobjegnemo od svih i budemo skupa.. da se budimo skupa, zivimo ko jedno jer i onako disemo ko jedno samo na dvije strane razdvojeni. Nadam se, sutra, ja i ti. Negdje Nekad. Mi.

02.06.2018.

..

Opet me dusa boli, opet mi se utorba trese, opet se nesto desava.. Osjecam to.

29.05.2018.

...

Oprosti, Za sve sto sam rekla i nisam a vjerovatno je svega bilo podosta. Jaa.. ja sam neko veoma tezak za shvatit, neko koje najgori za sebe i po sebe. Ko ne izgleda da se boji a trese se.. Neko koga ce bol jedan dan unistiti ako ne promjeni svoj zivot, i napokon ne bude jedna mrva u ostatku svijeta. A za to treba snaga i odlucnost. E to dvoje bas ja nemam.. Ponekad se pitam otkud sam je prije imala, kako sam bila hrabra za odredjene stvari i zasto sada nisam. Gdje se ta hrabrost izgubila? Toliko nedovrsenih stvari imam. Toliko stvari koje su mi dosle do vrata a ja nikako da se pokrenem. Samo se gubim i gusim. I ponovo sebe razocaram. A najbolji pokazatelj je ovo pisanje. Ovo uvijek bude mjesto gdje se vratim kad mi sve dodje do tacke kljucanja. Kad ne mogu da disem, zivim, jedem, funkcionisem.. i sad opet skupljam snagu, lijem rijeke suza dok isplacem sve osjecaje, sve boli i krecem dalje da nakupljam do sljedeceg kljucanja. Moram da cupam sebe iz ovog bezdana, a otjeram sve kako i oni ne bi otisli sa mnom. Hvala ti jedno predivno stvorenje sto zivis, postojis. Negdje daleko a meni uvijek najblize, tu na lijevoj strani. Uvijek ces biti neko moj, neko poseban. Oprosti.

09.04.2018.

...

I opet bijeli list pred mojim ocima. Kad bi barem znala i mogla da ga uprljam bujicom osjecaja koji se slamaju u meni. Kad bi se svaka rijec pretvorila u olaksanje ja bi sad mozda mogla da disem. Da disem bez ove knedle u grlu koja mi svaki okus pretvara u gorak i tezak. Kad bi se sve progutalo tako lahko ona sada ne bi bila ovde. I ove rijeci na papiru ne olaksavaju nimalo a trebale su. Morale su. Bar sam ocekivala kad kazem bilo sta da ce mi biti lakse, ali opet nece. I opet sklupcana u bijelu postelju trazim izlaz a sve je u mraku, opet i iznova. Sad se pitam kako mrtav dise!? I do kada!?


Stariji postovi




<$MTEntryBody$>




















Navigations ->
Once upon a time, when i was young, i used to believe in everlasting true love. Until when i was a teenager and when you came to me.





HELLO!