Happily ever after? Do you believe in it?







04.10.2017.

..

Grlila sam svoj svijet, grlila sam njega. Najjace. Gledala sam ga. Upijala svaki milimetar njegovog lica, njegov osmijeh, njega.
Zar neko biće može da bude tako savršeno? Zar se neko može ovoliko voliti? Zar se neko može ovako osjećati?
Kako opisati osjećaje kada su toliko savršeni da ne postoji riječ koja to može da dočara, kako opisati dane provedene kraj njega kad sam ih živila punim plućima, cijelom dušom.
Kako opisati jutra buđena pored njega. Kad sve što ti treba postoji, tu kraj tebe, i samo ga grliš, smiješ sem jer nisi sretan, to je puno više od sreće.
Kad ti nije bitno gdje si, kad ne primjećuješ nikoga.. Oduvijek sam mislila da je nemoguće vidjeti samo jednu osobu, da su to samo preuveličane priče sa malom dozom istine..
I onda bude samo on. U gradu s toliko stanovnika postoji samo on i samo ja.

I kako opisati osobu pored koje se osjećaš toliko poseban, toliko voljen, mažen i pažen. Kako opisati njega takvog.
Samo zahvaljujem Bogu što postoji, što je moj, pa makar i ovako daleko sada.
Ništa nije bitno kad je vrijedan, vrijedan svega.

29.09.2017.

29.😍

Nakon onog za mjesec, pa 20, 15 , 10 dana doslo je ono za 2h. Koja nervoza i ludjacki osjecaj.. ne znam kako cu se osjecati kad te vidim sad se vec tresem, nervoziram. Zamisljam kako te grlim. Tu si mi vec u zagrljaju. Govorim sebi samo jos malo. A cini mi se da je brze prosao ovaj mjesec ipo nego ova sljedeca 2h. Jos samo da izbrojim sitno i tu je. Napokon je tu. Najsretnija osoba za par sati. Kako dobra misao, jos bolji osjecaj.

17.09.2017.

..

Toliko zelim napisati nesto, nesto da bar malo ubije ovo koliko mi falis. Da bar jedan sekund ne razmisljam o tebi, o tome kako cu te uskoro zagrliti. Samo zelim to napokon uraditi. Tjesim se s tim da je ostalo tako malo, da sam izdrzala i da mogu jos. Ali ne mogu. Ne sada. Falis miii!

13.09.2017.

..

Da li je dovoljno samo željeti nešto da bi se to ostvarilo? Ili je potrebno vjerovati, maštati i neodustati. Možda je potrebno čak i sam sebi priznati. I onda se pitaš, a šta to sebi treba da priznaš!? Da priznaš da nisi prisutan iako sjediš upravo tu, da ne vidiš dalje od ekrana telefona, da se smiješ iako si sam u prostoriji. Da shvatiš zašto te zovu po par puta, a prisutan si. Sjediš u istoj prostoriji a odlutao si. I onda si svjesta da postoji mjesto na kojem bi radije bio, a ne možeš. To.je jedini problem. Jer eto ne možeš, fizički ne možeš. Al ipak ne prestaješ da maštaš, da sanjaš. Krojiš svoju sreću i dane onako kako može, samo nek je tu. Pa makar. Pa zar nije dovoljno to što te zna nasmijati, što zna da te učini sretnom iako nije tu. Nije svima, al meni itekako jest. Dodje dan i kada se topiš u zagrljaju. Dišeš duboko, a u tebi se sve trese. Stojiš na klecavim nogama i držiš se za zagrljaj. Za svoj oslonac. Upijaš svaku notu mirisa, gledaš svaki milimetar jer moraš da ga pamtiš. Ipak nije uvijek tu. Zato tada živiš. Zagrliš još jače jer se bojiš kad će biti i hoće li biti ponovo. Al te sve to ne sprečava da voliš. Biti će tu. Znam. Osjećam.


Stariji postovi




<$MTEntryBody$>




















Navigations ->
Once upon a time, when i was young, i used to believe in everlasting true love. Until when i was a teenager and when you came to me.





HELLO!