Happily ever after? Do you believe in it?







12.03.2018.

..

Ponekad i zrak postane tezak pa bi radije da ga ne dises, a i mrak toliko mracan da ga se bojis. Toliko potreban san, a nece da dodje na oci, toliko pomjesani osjecaji da se trazis uokolo a ne mozes se pronaci. Bjezim ovdje po ko zna koji put trazim utociste. Bjezim od sebe, svojih misli i svega sto me plasi. Opet mislim da ce napisane rijeci rijesiti konfuziju koja vlada u meni, a ne osjecam da bjezi sa ovim slovima. Valjda sve to ide tako. Zivis i dises ono sto ti je servirano, dan za danom.. kad bi bar noc bila dan, vjerovatno bi brze prolazila, bez misli i samoce, onako uzurbana da misao samo dodje i ode, a ne da stoji iznad tebe i upija i zadnji atom energije koji talozis u sebi. A sutra je valjda novi dan. Sutra se valjda sprema bolje nego danas. Mozda sutra zrak bude puno laksi nego ovaj sada. Hoce. Mora.

27.11.2017.

.

Koliko mi treba jedan prejak zagrljaj. Da prestanem da disem od te jacine, da svaka kost u meni osjeti tu blizinu, da postanem svjesna blizine, te ceznje, te ljubavi. Koliko nekad mogu da budem jaka, da gazim sve pred sobom, a isto tako se lahko slomim u komadice koje skupljam danima poslije. Ponekad mi je i zrak tezak i kriv. Koliko samo boli daljina. Koliko boli to sto u teskom trenutku ne mogu da istrcim iz kuce u dobro poznat zagrlaj, u samo tisinu i jak stisak. U udisanje dobro poznatig mirisa u sigurnu luku. Fali mi da mi brise suze, da mi crta osmijeh na licu, da mi grije ruke u ovoj zimi, da mi sklanja kosu s lica da me ljubi. Fali mi ta divnoca od covjeka da zivim kraj njega. Da kad kazem da sam sretna da osjecam tu srecu, a ne prazninu u toj rijeci sretna. Koliko su samo ljudi sretni a ne vide tu srecu. Neki bi dali sve i za svadju, samo da ta osoba stoji pored tebe dok se svadja. Samo da.je tu, da dise, da postoji pa makar da se ljuti. Da je u nakon prepirke mozes snazno zagrliti i izvinuti se za jednu od milion izgovorenih gluposti. A ja cekam samo tebee.. jos nekih dvadesetak dana, jos toliko trebam da disem, da se borim i prezivljavam da bi punim plucima zivila ta tri dana. Grlila te i bila najsretnija osoba na planeti. Jos maloo, jos samo malo.

18.10.2017.

..

I kad mislis da te vise nista ne moze iznenaditi shvatis da zivot pise svoju pricu u kojoj si ti samo akter koju ta prica pogadja. Ni u ludilu ne bi pomislila da cu ga nakon 15 dana opet vidjeti. Jedno su uvijek bile zelje a drugo mogucnosti. Jos vise se nisam nadala da ce se samo pojaviti bez bilo kakve najave i da ja nikako necu shvatiti da se bilo sta desava. Koji je osjecaj ugledati ga u svom gradu, na  tako obican dan. Kako mi je samo srce ubrzano lupalo dok sve ostalo nisam osjecala. Kako je bilo dobro grliti ga opet. Razmisljam samo o tome kako je poseban. Poseban i moj. Kako da ne volis nekog ko je spreman putovati 7h da bi te grlio i ljubio jedan dan!? I u svemu tome shvatis da je sve moguce. Da je moguce voljeti nekoga iako nije tu svaki dan. Da ti moze pripremiti takvo iznenadjenje da ne mozes da dises. Samo grlis i ne pustas i ne mozes da vjerujes. Podizes i spustats glavu, naslanjas se na rame, ljubis ga do iznemoglosti. Jer si sretan. Jer imas njega koji ti iz dana u dan crta osmijeh na licu. Koji te voli i cijenu takvog kakav jesi. Koji ti je podrska i koji vjeruje u tebe, vjeruje u nas. Hvala ti sto postojis!

04.10.2017.

..

Grlila sam svoj svijet, grlila sam njega. Najjace. Gledala sam ga. Upijala svaki milimetar njegovog lica, njegov osmijeh, njega.
Zar neko biće može da bude tako savršeno? Zar se neko može ovoliko voliti? Zar se neko može ovako osjećati?
Kako opisati osjećaje kada su toliko savršeni da ne postoji riječ koja to može da dočara, kako opisati dane provedene kraj njega kad sam ih živila punim plućima, cijelom dušom.
Kako opisati jutra buđena pored njega. Kad sve što ti treba postoji, tu kraj tebe, i samo ga grliš, smiješ sem jer nisi sretan, to je puno više od sreće.
Kad ti nije bitno gdje si, kad ne primjećuješ nikoga.. Oduvijek sam mislila da je nemoguće vidjeti samo jednu osobu, da su to samo preuveličane priče sa malom dozom istine..
I onda bude samo on. U gradu s toliko stanovnika postoji samo on i samo ja.

I kako opisati osobu pored koje se osjećaš toliko poseban, toliko voljen, mažen i pažen. Kako opisati njega takvog.
Samo zahvaljujem Bogu što postoji, što je moj, pa makar i ovako daleko sada.
Ništa nije bitno kad je vrijedan, vrijedan svega.


Noviji postovi | Stariji postovi




<$MTEntryBody$>




















Navigations ->
Once upon a time, when i was young, i used to believe in everlasting true love. Until when i was a teenager and when you came to me.





HELLO!